Prim. dr. Spomenka Tomek-Roksandić, dr. med.

1. Promjena načina prehrane mora se temeljiti na smanjenju unosa masti, kao i rafiniranih       ugljikohidrata. Preporučuje se puno svježeg voća i povrća zbog sadržaja biljnih vlakana, vitamina,       minerala i antioksidansa. Od mesa je prikladno nemasno bijelo pureće ili pileće meso ili riba.       Potrebno je obratiti pažnju i na pripremanje hrane. Najbolje je kuhanje ili pirjanje, a prženje u       masnoći je zabranjeno. Pri kupnji namirnica važno je obratiti pažnju na informacije o njihovoj       energetskoj vrijednosti te o sadržaju masnoća i šećera.
2. Treba uzimati dovoljno prirodnih napitaka – vodu, mineralnu vodu, prirodne sokove, biljne čajeve.      Od alkoholnih pića preporuča se konzumirati samo do decilitar vina uz ručak.
3. Nikada nije kasno da se prestane pušiti i biti ovisan o drugim štetim ovisnim tvarima, nužna je      primjena pozitivnog zdravstvenog ponašanja u ranijoj (65-74 godine) srednjoj (75-84 godine) te      dubokoj starosti (od 85 i više godina).
4. Umjerena tjelesna aktivnost mora postati dio svakodnevne rutine. Naime, starost
     nije ograničavajući čimbenik za stručno vođenu i nadziranu tjelesnu aktivnost. Najvažnije je da je      tjelesna aktivnost stalna i redovita (po mogućnosti svakodnevna), odgovarajućeg trajanja (15 do      30 minuta), a opterećenje mora biti usklađeno sa zdravstvenim stanjem osobe.
5. Nužno je održavanje osobne higijene – čistoće ruku, tijela, zubi i zubne proteze, presvlačenje      rublja, odjeće, posteljine i održavanje čistog okoliša u kojem stari čovjek živi
6. Svakako je potrebno obaviti najnužnije preventivne liječničke pretrage koje preporuči liječnik.

     • mjerenje krvnog tlaka (četiri puta tijekom godine)
     • ocjena stanja uhranjenosti (tijekom jedne godine)
     • radigrafski pregled pluća uz bakteriološki pregled sputuma jednom u tri godine za starije od 65        godina
     • pregled urina u cilju ranog otkrivanja uroinfekcije (tijekom jedne godine)
     • rana detekcija psihičkih poremećaja (tijekom dvije godine)
     • rana detekcija neuroloških poremećaja i organa osjetila vida i sluha (tijekom dvije godine)
     • rana detekcija šećerne bolesti (tijekom jedne godine)
     • rana detekcija koštano-mišićnih bolesti (tijekom tri godine)
     • rana detekcija anemije (tijekom jedne godine)
     • obavezno cijepljenje protiv gripe svih starijih od 65 i prema liječničkoj uputi
     • cijepljenje protiv pneumonije pneumokoknim cjepivom jednom u pet godina

7. Pridržavati se strogo uputa obiteljskog liječnika pri korištenju lijekova, pri tom se nikako ne smije      koristiti prekomjerno bez nadzora liječnika lijekove za umirenje, protiv boli, nesanice...Prema      liječničkoj uputi uzimati potrebne vitamine i minerale za stare ljude.
8. Važno je da stariji ljudi nastoje koliko god mogu, biti korisni drugim starijim ljudima, mladima i djeci,      šireći svoje znanje, životno i radno iskustvo, ljubav, dobrotu, kao i iskustvo i mudrost starenja i      starosti, jer je funkcionalno sposoban stariji čovjek najkorisniji član zajednice u kojoj živi.
9. Održavati trajnu psihičku aktivnost, obzirom da su gerontološka istraživanja ukazala kako se      mentalnim vježbama može održati i potaknuti funkcija moždanih živčanih stanica i u vrlo dubokoj      starosti. Sposobnost mozga na prilagodbu otvara nove mogućnosti za preveniranje i liječenje      bolesti mozga, npr. Alzheimerove bolesti ili moždanog udara te demecije i depresije u starosti.
10. Čitanje, razmišljanje, planiranje, rješavanje problema, križaljki, zahtjevne intelektualne igre (npr.       šah, računalo) predstavlja samo neke od preporučenih mentalnih aktivnosti. Nastavite učiti.       Upišite se na tečaj za starije osobe koji vas zanima (npr. od stranog jezika, slikanja do rada na       računalu). Važno je motivirati starijeg čovjeka na nove intelektualne izazove neovisno o njegovoj       kronološkoj dobi!

Sekundarna prevencija za starije osigurava se mjerama ciljanih sistematskih preventabilnih pregleda i pretraga kako bi se poglavito spriječile komplikacije i tijek razvoja bolesti, ukoliko je ona već nastala u starijih bolesnika.

Tercijarnom prevencijom za starije spriječava se fizička i psihička dekompenzacija bolesnog starijeg čovjeka te razvoj njegove preostale funkcionalne sposobnosti, što podrazumijeva primjenu tercijarnih preventivnih zdravstvenih mjera u otklanjanju nastanka komplikacija dugotrajnog ležanja nepokretnog gerijatrijskog bolesnika (dekubitus, hipostatska pneumonija, atrofija mišića, tromboflebitis, edemi, kontrakture, vrtoglavice i anemije). Preventivne mjere reaktivacije i reintegracije starijeg bolesnika gerontološkim individualnim pristupom.

PREPORUČENE ZDRAVSTVENE MJERE ZA STARIJE OSOBE PRI IZLAGANJU VISOKIM TEMPERATURAMA

Izlaganje vanjskim utjecajima kao što su studen, vrućina, nagle vremenske promjene, vlaga, propuh, nedovoljno izlaganje umjerenoj sunčevoj svjetlosti, onečišćeni zrak i okoliš, buka i vibracija te padovi i ozljede zbog neuklanjanja barijera u kući, okolišu življenja i prometu predstavljaju čimbenike bolesnog starenja.Utjecaj navedenih rizičnih faktora čest su izravni ili neizravni uzrok nastanka ovisnosti starijih ljudi o tuđoj skrbi i njezi.Radi sniženog bazalnog metabolizma, fizičke neaktivnosti i promjena na organima i organskim sustavima tijekom starenja, osobe starije životne dobi, kao i djeca, izuzetno su osjetljivi kako na visoke tako i na niske temperature zraka. Obzirom da tijekom vremena dolazi i do poremećaja centra za termoregulaciju, nužno je češće ukazivati na moguće mjere prevencije.

UPOZORENJA NAJVIŠEG STUPNJA RIZIKA ZASTARIJE OSOBE RADI NISKIH TEMPERATURA

Zbog niskih temperatura zraka izrađene su slijedeće upute:

  1. Starije osobe, radi sniženog bazalnog metabolizma te fizičke neaktivnosti i promjena u organima i        organskim sustavima, tijekom starenja pripadaju rizičnoj skupini posebno osjetljivoj na niske        temperature;
  2. Preporuča se izbjegavati izlaganje niskim temperaturama, posebice u ranojutarnjim i noćnim        satima, na prvom mjestu srčanim starijim bolesnicima kao i onima oboljelim od respiratornih        bolesti;
  3. Odjeća neka bude slojevita i ne preuska, vanjski sloj nepropustan na vjetar i vlagu, po        mogućnosti odjeća od vune, polipropilena i svile koja zadržava više topline u unutarnjim        slojevima od pamuka;
  4. Izlazak po hladnoći treba izbjegavati, međutim pri izlasku se preporuča zaštititi glavu kapom, ruke        rukavicama te prekriti usta šalom, radi prevencije direktnog udisanja hladnog zraka, važna je        topla i komotna obuća, bez visokih peta;5. Međutim, ako primijetite povećano znojenje, potrebno        je smjesta presvući vlažnu odjeću koja uzrokuje gubitak topline te se osloboditi suvišne odjeće;
  6. Ne ignorirajte drhtavicu kod boravka na vanjskom zraku, predugo izlaganje hladnoći uz pojavu        drhtavice znak je za hitan povratak u unutrašnji prostor;
  7. Treba izbjegavati teži fizički rad na otvorenom te sve aktivnosti koje mogu uzrokovati umaranje te        ubrzano disanje na vanjskim niskim temperaturama;
  8. Izbjegavajte hodanje po zaleđenoj površini radi prevencije mogućih padova i lomova;
  9. Nužno je unijeti u organizam optimalnu količinu tekućine, posebice u obliku toplih napitaka, a        potrebno je izbjegavati alkohol i kofein;
 10. Starije osobe, tijekom starenja, gube mogućnost osjeta promjena temperatura te se preporuča        pratiti vremensku prognozu i imati termostat u kući;
 11. Starije osobe sklone oticanju nogu i zimi trebaju paziti na elemente koje im pogoršavaju        poteškoće, nužno je izbjegavati dugo stajanje i sjedenje (osobito prekriženih nogu), cipele s        visokom ili preniskom potpeticom;
 12. U slučaju pojave simptoma poput trnjenja te gubitka osjeta, uz izrazito blijedu, a pri utopljenju        crvenu kožu okrajina, potrebno je potražiti pomoć svog izabranog liječnika obiteljske medicine;
 13. U vrijeme hladnih mjeseci nužno je kontaktirati učestalije stariju osobu, koja uvijek uz sebe mora        posjedovati svoje osobne podatke, ime i prezime, godinu rođenja, adresu stanovanja i broj        telefona kontakt osobe kojoj se može javiti o toj starijoj osobi.

Ivan Ugarković, bacc.therap.occup.

Prema kriterijima UN-a Hrvatska je svrstana među države sa vrlo starom populacijom, sukladno tome javlja se i sve veća potreba za rješavanjem vrlo raznolikih problema vezanih uz starije građane tj. populaciju 65+. Jedan od najčešćih problema koji direktno, ili više indirektno utječu na svakodnevnim aktivnostima (tijekom dana i noći) populacije 65+ je neprilagođenost životnog prostora, kao i predmeta koje stariji ljudi koriste.
Procjenjivanje funkcionalne sposobnosti i samostalnosti unutar životnog prostora starijih osoba provode radni terapeuti, zdravstveni stručnjaci koji iz rezultata dobivenih različitim skalama dnevnih aktivnosti mogu predložiti i/ili intervenirati kako bi se ergonomski uredio životni prostor te na taj način povećala kvaliteta života populacije 65+. Brojni su rizici kojima je izložena populacija 65+ u svojim domovima, ali se kao najveći i najčešći rizik ističe “pad” starije osobe. U najvećem broju padovi starijih osoba dovode samo do lakših ozljeda, međutim, kod jednog dijela osoba zbog pada nastaju teške ozljede koje zahtijevaju bolničko liječenje, a posljedica pada može biti i smrt osobe.

Ergonomska prilagodba životnog prostora starijih osoba treba ići u tom smjeru da se uz adekvatnu prilagodbu prostora i malu promjenu u načinu života, dom u kojem starije osobe žive učini sigurnim mjestom za stanovanje. Prostor u kojem živi osoba starije životne dobi trebao bi ergonomski odgovarati potrebama i trenutačnim poteškoćama koje su najviše zastupljene kod osobe s kojom se radi. Okolina u kojoj starija osoba živi treba biti prilagođena njezinom kretanju. Neki od čimbenika koje je potrebno uzeti u obzir su slijedeći:
Podovi ne bi smjeli biti skliski i neravni.
Tepihe bi, kao najčešće uzročnike padova, trebalo izbaciti iz stanova, a ukoliko i jesu u stanu njihovi rubovi ne bi smjeli biti izvrnuti prema van.
Žice od kućanskih aparata ili telefona ne bi smjele biti po podu, već sa strane na zidu kako bismo izbjegli zapinjanje za njih.Sva mjesta unutar stambenog prostora, kao i okućnica, hodnik, haustor moraju biti dobro osvijetljena.
Ukoliko postoje stepenice, one bi trebale imati hrapave i protuklizne rubove, a prva i zadnja bi trebale biti posebno označene. Stepenice trebaju biti posebno osvijetljene kao i hodnici koji povezuju sobu i kupaonicu ili WC.
Rukohvati, po mogućnosti, trebaju biti s obje strane stepenica te označeni tako da i dodirom osoba može raspoznati gdje se nalazi ( na početku ili na kraju stepeništa).
Kade i tuš kabine bi trebale imati protuklizne gumene podloge, kao i adekvatne rukohvate, kako bi osoba sigurno mogla ući i izaći iz njih. Bilo bi dobro da unutar istih postoji i u zid fiksirana sjedalica kako bi aktivnost tuširanja bila maksimalno sigurna.
U cijelom životnom prostoru bi trebalo biti dovoljno manevarskog prostora za samostalno kretanje, kao i za kretanje uz pomoć štapa ili štake ako se osoba njima koristi.

Naravno da bi i sama osoba trebala učiniti neke promjene svog ponašanja u smislu:
• nošenja naočala
• nošenja stabilne obuće sa niskom petom
• izbjegavanja nošenja dugih odjevnih predmeta,
• izbjegavanja penjanja na stolice
• izbjegavanje nošenja velikih predmeta koji zaklanjaju pogled itd., a sve sa ciljem prevencije od pada   te omogućavanja lakšeg kretanja.

Korisni savjeti kako se zaštititi od požara te životni prostor učiniti sigurnijim za život
Ako ste pušač koristite velike i duboke pepeljare. Smočite čikove i pepeo prije nego ih bacite u smeće. Nikad ne pušite u krevetu ili naslonjaču (naročito ako ste jako pospani).
Ukoliko koristite grijalice osigurajte im dovoljno prostora. Ne zadržavajte se ispred grijalica i maknite apsolutno sve zapaljive stvari ispred njih barem 3 metra ( odjeću, obuću, zapaljive tekućine). Ne zaboravite isključiti grijalice iz struje kada su zagrijale prostor ili ako idete spavati.

Budite pažljivi dok kuhate. Nosite majice sa kratkim (zafrknutim) ili uskim rukavima. Nikad ne ostavljajte jelo na kuhalu ili plameniku bez nadzora. ako Vam posudu ili hranu zahvati vatra, lagano poklopite poklopcem i ugasite kuhalo ili plamenik.
Ukoliko Vam vatra zahvati odjeću STANITE (ne trčite), legnite na pod i kotrljajte se. Legnite na pod ( pločice) pokrite rukama lice i kotrljajte se kako bi ugasili plamenove vatre. Ukoliko to niste u stanju napraviti pokrijte zapaljena mjesta sa dekom ili prekrivačem. Ukoliko su manje opekline uronite ih u hladnu vodu na 10 -15 minuta.
Dimni alarmi spašavaju Vam život. Bitno je da dimne alarme imate u prostorijama u kojima spavate te na hodniku svake etaže. Testirajte ih svaki mjesec, a godišnje barem jednom mijenjajte bateriju.
Isplanirajte i nekoliko puta provjerite put za evakuaciju (bijeg). Najbolji način je da osigurate dva izlaza iz svake sobe u stanu ili kući. Ukoliko se desi požar izađite van i tamo ostanite …. po nikakve stvari se ne vraćajte u stan ili kuću.
Brojevi za pozive u hitnosti moraju biti na istaknutom mjestu u stanu ili kući, uvijek vidljivi i blizu telefonskog aparata. Ako se koristite mobitelom imajte brojeve u adresaru. U slučaju požara ne zovite iz gorućeg stana, već kada ste na sigurnom.
Ukoliko se jedno vrijeme ne možete dizati iz kreveta, osigurajte si telefon, dojavljivač ili mobitel u sobu, pokraj kreveta.

Važnost slobodnog vremena
U traganju za obilježjima koja karakteriziraju aktivnosti slobodnog vremena izdvajaju se tri bitna elementa: aktivnosti slobodnog vremena ne obavljamo uz prinudu, dakle odbacuje se element nužnosti, zatim, to su slobodno odabrane aktivnosti, pri čemu je jak subjektivni doživljaj slobode te se njima bavimo radi njih samih, znači intrinzično motivirani.

Slobodno vrijeme je dio života svakog čovjeka, koji postoji svakog dana i u svakoj sredini, ali je i različito s obzirom na dob, spol, zanimanje, mjesto boravka, razvijenost sredine, stupanj interesa, ciljeve društvenog uređenja i njegove mogućnosti. Ono je sastavni dio čovjekove aktivnosti, vrijeme izvan svih profesionalnih, obiteljskih i društvenih obveza, u kojem pojedinac, po svojoj volji, odabire sadržaje aktivnosti odmora, razonode i stvaralaštva. aktivnosti slobodnog vremena nisu ponajprije rekreativnog i relaksacijskog karaktera, već su i stvaralačke, jer omogućuju razvoj čovjekovih stvaralačkih sposobnosti i preko granica obaveznog rada u skladu s identitetom njegove ličnosti.

Čovjek se u radu, kao društveno biće, dokazuje i potvrđuje, a u slobodnom vremenu, kao individua, usrećuje. S toga gledišta slobodno vrijeme nije izdvojeno i samostalno područje čovjekova života, nego prostor i mogućnost interakcije u procesima individualizacije, socijalizacije i inkulturacije; dakle, prostor samoaktualizacije i samoostvarenja osobnosti. Tako slobodno vrijeme postaje prostorom gdje ne postoje barijere postavljenje u radnom, obrazovnom ili obiteljskom okruženju te prostor gdje se pojedinci mogu opustiti i izraziti svoj pravi identitet. Slobodno vrijeme je prilika za samoizražavanje, relaksaciju, vježbanje samokontrole te razvoj i učenje u drukčijim uvjetima. Pozitivni učinci aktivnosti slobodnog vremena su vidljivi na socio-emocionalnom angažmanu, uključujući i održavanje prijateljstava, angažmanu u zabavi i druženju, fizičkom angažmanu gdje se misli na biološku maturaciju i zdravlje, na kognitivnom angažmanu, gdje se preko aktivnosti slobodnog vremena djeluje na kritičko mišljenje, kreativnost, rješavanje problema, pozitivan odnos prema greškama, emocionalnu kontrolu te civilni angažman; vlastiti utjecaj na socijalnu okolinu te odgovornost prema sebi i drugima.

Strategije za poticanje motivacije
Motiviranje pojedinca za obavljanje aktivnosti „obuhvaća sve što (izvana ili iznutra) potiče na sudjelovanje, usmjerava ga, određuje mu intenzitet, trajanje i kakvoću”. Motivacija je uz sposobnosti, vještine i znanja, treći ljudski faktor koji značajno određuje učinkovitost u obavljanju aktivnosti. O vrsti, intenzitetu i stabilnosti motivacije ovisi, što će pojedinac raditi i koliko će u tim aktivnostima ispoljiti zalaganja, upornosti i ustrajnosti.

Budući da je doba starosti razdoblje opadanja psihofizičkih sposobnosti, odnosno funkcionalnosti, osoba mora biti snažno motivirana da uz prosječne napore zadrži dotadašnji stil života, da od mnogih stvari pomalo odustaje ili pronađe način modifikacije određenih aktivnosti. Vrlo je važna prilikom kreiranja slobodnog vremena osoba treće životne dobi, animacija, postupak poticanja, ohrabrenja i samoinicijative za samoodređenje i samoostvarenje u aktivnostima slobodnog vremena. Značajni činitelji animacije su motivacija, podrška, uvjeti rada, adekvatno odabrana aktivnost, komunikacija, osobna identifikacija s aktivnostima slobodnog vremena, vrednovanje i mogućnost praktične upotrebe.

Kako bi poticali i održali motivaciju osobe treće životne dobi za aktivnosti slobodnog vremena, važno je prepoznati njegove interese, sklonosti, mogućnosti, jer je mogućnost izbora aktivnosti korak ka slobodi i izražavanju prema najvišoj razini samoispunjenja.Također se mora voditi računa da odabrane aktivnosti ne bi smjele ni sadržajem, ni trajanjem preopteretiti pojedinca.

Naime, činjenica je da s godinama propada sve veći broj živčanih stanica u mozgu, ali mozak zadržava izuzetnu sposobnost nadoknađivanja gubitka pomoću preostalih živčanih stanica i tako gubi vrlo malo od svoje funkcionalne sposobnosti s godinama. Uslijed toga moguće je da ljudi održe svoje kognitivne sposobnosti od kojih se u starenju najviše proučavaju inteligencija, učenje i pamćenje.

INTELIGENCIJA
Inteligencija je složena sposobnost snalaženja u novim situacijama i rješavanja problema. Ona je vrlo složena sposobnost, koja se sastoji od više dimenzija. Neke od njih opadaju s godinama, a neke ostaju stabilne ili se čak poboljšavaju. S porastom dobi, osoba treba sve više ulagati u održavanje inteligencije. Vježbanjem se može popraviti, održati ili povećati inteligencija u starosti. Prema tome, razina inteligencije u starosti ovisi o sljedećim čimbenicima:
Vrsta inteligencije – npr. verbalna sposobnost može sa starenjem čak i rasti, dok npr. sposobnost logičnog zaključivanja pomalo opada.
Razina inteligencije u mladosti – inteligencija ostaje dulje očuvana ukoliko je i u mladosti bila bolje razvijena.
Obrazovanje – što je osoba obrazovanija, to joj je viša i bolje očuvana inteligencija u starosti.
Intenzitet mentalnih aktivnosti – što je osoba mentalno aktivnija, to joj je bolje očuvana inteligencija.

UČENJE
Učenje je proces stjecanja novih iskustava, namjeran (npr. školsko učenje) ili nenamjeran (npr. opažanje zbivanja u okolini). Sposobnost učenja u starosti usko je povezana s ostalim kognitivnim sposobnostima, a naročito s pamćenjem. Starije osobe mogu učiti i postići slične rezultate kao i mlađe odrasle osobe, ali im je potrebno osigurati neke posebne uvjete.
Prije svega, potrebno je potaknuti tzv. intrinzičnu ili unutarnju motivaciju koja jače djeluje na usvajanje novih znanja. Npr. osoba će lakše naučiti novi način priprave obroka ako joj je cilj očuvati zdravlje ugroženo dijabetesom, nego ako joj je cilj smršaviti jer joj svi oko nje to ističu kao nužno.
Oslabljeno kratkoročno pamćenje može ometati usvajanje novih znanja, stoga je potreban veći broj ponavljanja novih znanja, nego u mlađih osoba, odnosno dopustiti duže vrijeme za učenje.Konačno, starije osobe imaju bogato životno iskustvo pa se učenje može olakšati povezivanjem novih znanja sa starima, odnosno s prethodnim iskustvima.

PAMĆENJE
Pamćenje je sposobnost zadržavanja i dosjećanja ranije usvojenih sadržaja. Sa starenjem dolazi do promjena u pamćenju, ali ne jednako u svim oblicima pamćenja. Obično razlikujemo kratkoročno i dugoročno pamćenje.
Kratkoročno pamćenje odnosi se na pamćenje sadržaja, ne toliko važnih da bi ih bilo potrebno duže zadržavati u svijesti, ali potrebnih za neku trenutnu aktivnost. Želimo li npr. nazvati telefonom neki servis za popravak štednjaka, broj pamtimo samo toliko dugo koliko nam je potrebno da ga nazovemo. Sa starenjem opada sposobnost zapamćivanja novih znanja.
Dugoročno pamćenje odnosi se na trajno zapamćivanje bilo namjerno naučenih, bilo slučajno doživljenih sadržaja. npr., pamćenje nekih događaja u životu kao što je polazak u školu (tzv. epizodno pamćenje) ili nekih općih znanja, npr. o djelovanju niskog atmosferskog tlaka (tzv. semantičko pamćenje). U starosti je produženo vrijeme dosjećanja i prepoznavanja prije naučenih sadržaja, ali obično su ti podaci očuvani.

Vježbanje pamćenja
Opadanje sposobnosti pamćenja sa starenjem može se bitno smanjiti te pomoći osobi da se prilagodi i nauči nositi sa slabijim pamćenjem.Postoje razni načini za održavanje sposobnosti pamćenja. Na primjer, pomoću raznih mnemotehnika moguće je učiniti pamćenje učinkovitijim:
• Vizualiziranje („Vidim naočale na radnom stolu.“),
• Stvaranje asocijacija (ime biserka – ogrlica od bisera),
• Stvaranje mentalne mape (važnije zgrade u nekom gradu),
• Razbijanje podataka u manje logične cjeline (JMBG ima tri cjeline – datum rođenja, oznaku države,    grada i spola te osobni broj).

Osim toga, poticanje nekih navika ponašanja olakšava pamćenje, odnosno prisjećanje onoga što nam je važno. Stoga je dobro:
• Stvoriti naviku da zapamtimo važne stvari;
• Više puta ponavljati ono što želimo zapamtiti;
• Zapisivati u podsjetnik ono što ne možemo zapamtiti;
• Izbjegavati da se oslanjamo na druge i njihovo pamćenje;
• Ostati stalno mentalno aktivan zadržavajući navike čitanja, praćenje dnevnih zbivanja, rješavanja   križaljki i sl.). i ostalih intelektualnih aktivnosti.

Tijekom svakog dana u životu, u obavljanju bilo kojeg posla ili aktivnosti, moguće je održavati vlastito pamćenje. Tako se preporuča:
• Redovito i aktivno sudjelovati u aktivnostima dnevnog života;
• Planirati svoj dan;
• Provoditi aktivnosti jednu po jednu;
• Zabilježiti važne događaje i zadatke;
• Napisati upute kako se provode nove aktivnosti;
• Koristiti alarm za podsjećanje na važne aktivnosti i događaje;
• Čitati redovito dnevne novine ili slušati vijesti;
• Voditi dnevnik.

Kada je dvije i pol tisuće godina prije nove ere starogrčki filozof i mudrac atenagoras uzviknuo pred ogromnom ljudskom masom ispred Agore: “ Ljudi, ljudi … ne tražite zdravlje u bogova, ono je u vašim rukama!” , ili “samo” prije 2000 godina prije nove ere, kada je Klaudije Galien dokazivao: “Najbolji lijek kojeg nam je priroda dala – je kretanje i rad!” ili veliki graditelj a kasnije i vladar Hadrijan, na početku naše ere tvrdio: “Svaka je sreća remek djelo, proistekla iz našeg uma i tjelesnog rada!”, bili su sasvim u pravu, kao i u današnje doba kada svaki liječnik koji liječi bilo kakvu bolest ustvrđuje: “Vježbajte, krećite se, pomoći ćete samima sebi!”

No pogledajmo malo oko sebe i vidjet ćemo sve bolju i savršeniju tehnologiju koja nam “navodno” pomaže u smanjenju rada, ne samo na radnom mjestu, već i u kuhinji ili na ulici. Danas najčešće suvremenog čovjeka opisuju kao biće koje ima četiri kotača, jaki motor i tek nešto razumniju glavu s vrlo iznerviranim moždanim vijugama, koje sve upornije neprestano traže uporište za što udobnije sjedenje, kako bi pomogao svojem zakržljalom tijelu s vrlo slabim kostima i neaktivnim mišićima u održavanju podivljale dinamike modernog doba!

No srećom, ipak se kod nekih ljudskih jedinki budi glas razuma iskonske spoznaje, da je naš lokomotorni aparat stvoren za kretanje, a ne za uništavanje vlastitih tjelesnih stanica, koje ako se ne hrane kisikom i kretanjem, ubrzano umiru.

Gotovo svakodnevno čujemo pojam rekreacija, ili rekreirat ćemo se, što znači mi ćemo sebe ponovno stvarati-kreirati, a jedan vid rekreacije je športska ili kineziološka rekreacija. Zašto športska? Zato jer niz vježbi ili igara uzimamo iz športa. I dok u športu najčešće vježbamo, treniramo ili se natječemo radi rezultata, rekorda ili osvajanja prvih mjesta, u športskoj rekreaciji mi vježbamo radi boljeg zdravlja, bolje sposobnosti i kvalitetnijeg života. Dakle, rekreacija predstavlja cjelokupnu aktivnost čovjeka izvan radnog procesa, izabranu po vlastitoj želji, a pozitivno usmjerenu razvoju cjelokupne čovjekove osobnosti!

U današnje se vrijeme najviše rekreiraju Amerikanci, koji su prvi među svima shvatili, da ono što pruža najnovija moderna tehnologija, da to i ponajprije ubija čovječji organizam. Stoga i ne čudi, da se 2/3 Amerikanaca (cca 50 milijuna) sve više i sve češće bavi rekreacijom u svrhu očuvanju zdravlja i intelektualnih sposobnosti, a u zadnjih 30-ak godina u stopu ih prate stanovnici bogatijih europskih zemalja, Japana, australije i drugih.

I u nas se nazire sve veći bijeg ljudi u prirodu, što nalaže nužnost urbanizacije, odnosno t r i a s (tri osnovna faktora), koji dovode čovjeka do poremećaja:
• faktor nekretanja,
• faktor povećane nervne napetosti,
• prekomjerne kalorije.

Da bi svi mi prevladali ovakvo beznadno stanje, prihvaćamo ponude koje nam je podastrijela nauka koja se zove KINEZIOLOGIJA. To je nauka koja proučava kretanja zakonitosti, kretanja ljudskog bića/tijela i kako utječe na transformaciju u psihosomatskom, mentalnom i fizičkom statusu ljudskog organizma, pod utjecajem agensa (podražaja).

Prigodom proučavanja, koriste se znanja dodirnih nauka, kao što su psihologija, pedagogija, sociologija i druge.
Mnoga dosadašnja istraživanja, a posebno tjelesno vježbanje (rekreativno) u zadnjih deset godina u 11 zagrebačkih domova umirovljenika te u istarskom Novigradu, Poreču, Puli, Rijeci, Krku, Zadru, Splitu, Sisku, Petrinji, Bjelovaru, Koprivnici, Osijeku, Varaždinu i Čakovcu, te u 40-ak umirovljeničkih ili sindikalnih udruga građana starije životne dobi, pokazala su, da sustavnim provođenjem redovitog tjelesnog vježbanja, dolazi do niza pozitivnih promjena u organizmu pa tako možemo ustvrditi da se prvenstveno povećava stupanj zdravlja u cjelini, a usporava se proces starenja.
Nadalje, znatnije je poboljšanje funkcije respiracijskog sustava, kao i funkcija središnjeg živčanog sustava. Zamijećene su povoljne biokemijske promjene u organizmu, kao što su povećanje količina glikogena u jetri i mišićima uz povišenje aktivnosti velikog broja fermenata i hormona.

Također je pojačano iskorištavanje bjelančevina, povećana količina hemoglobina te broja eritrocita.
Pronađene su i dokazane čak i pozitivne promjene u koštanom i zglobnom tkivu!
Vježbanjem se naročito jačaju obrambene snage organizma i time sprečava razvoj bolesti, a može se pravilno usmjeravati i utjecati na razvoj i održavanje antropometrijskih, motoričkih, funkcionalnih i adaptacijskih sposobnosti te na znatniju prilagodljivost u sociološkom smislu.
Redovitim tjelesnim vježbanjem poboljšava se rad srčanog mišića i u starijim dobnim kategorijama, što je dokazano nalazima povećanja (hipertrofije) volumena srca.
Ustanovljeno je znatnije poboljšanje metaboličkih procesa, više u ljudi srednje životne dobi, već nakon šest mjesečnih sportsko-rekreacijskih aktivnosti.

Vježbanjem se odgađa nastanak ateroskleroze i smanjuje njene posljedice, što je izazvano povećanjem elastičnosti stijenke krvnih žila i smanjenjem krvnog tlaka.
Ustanovljena je zaštitna sposobnost organizma, nastajanjem otpornosti na infekcije jer se povečala fagocitarna sposobnost bijelih krvnih tjelešaca, tako da vježbači znatno rijeđe poboljevaju od gripe i drugih infekcija respiracijskih putova, a ako se i razbole, bolest traje kraće i prolazi u blažoj formi. Poboljšava se hormonalna regulacija funkcija organizma kao i raspodjela cirkulirajuće krvi u organizmu. Nadasve je zamijećena povećana brzina živčano-mišićne reakcije.
“Ciljanim ili usmjerenim” vježbanjem, nauči se bolje ekonomizirati energijom pri izvršenju raznih zadataka.

Vrlo uočljivo bilo je smanjenje smetnji psihičkog i somatskog ustrojstva organizma, kao što su razna depresivna stanja, senilne i presenilne psihoze te klimakterične tegobe. Unatoč trošenju energije pri vježbanju, ono efikasno uklanja umor. Stoga na kraju, doista sa svom sigurnošću možemo ustvrditi, ali i preporučiti:

Saša Radić, bacc. radne terapije

Radni terapeuti su zdravstveni djelatnici koji svojom stručnošću i vještinom osposobljavaju pojedinca da nadiđe okupacijsko onesposobljenje te poveća neovisnost u svim aspektima života. Koristeći korisniku značajne i smislene aktivnosti dnevnog života (ADŽ), radni terapeut korisnika osposobljava za aktivno sudjelovanje u okupacijskom izvođenju, potiče ga na zadovoljavanje zahtjeva specifičnih životnih uloga te osigurava nadilaženje barijera koje kontekst okružja uzrokuje. Radno terapijskom intervencijom djeluje se na okupacijsku disfunkciju korisnika kroz uporabu korisniku smislenih aktivnosti (holistički pristup). Terapeut odabire strategiju intervencije prema potrebama, poteškoćama, sposobnostima, vještinama i interesima pojedinca (korisniku usmjereni pristup). Intervencija djeluje na probleme koje bolest, oštećenje ili hendikep uzrokuje u životu pojedinca (individualan pristup). Cilj djelovanja radnog terapeuta jest usvajanje „vještina življenja“ radi postizanja maksimuma u izvedbi svakodnevnih aktivnosti, dobrobiti i kvaliteti života.
Osnovna nit vodilja radnom terapeutu u radu sa starijom osobom, jest osposobljavanje osobe (klijenta, pacijenta, bolesnika) za postizanje i/ili održanje maksimalnog stupnja neovisnosti potrebnog za svakodnevno funkcioniranje u vlastitom okružju (fizičkom, sociološkom, kulturološkom, institucionalnom).

Zorka Mojsović

Što je krvni tlak?
Krvni tlak je pritisak ili napon krvi na stjenkama krvnih žila. Srce je pumpa koja svojim kontrakcijama tjera krv u aortu i arterije (žile što prenose krv do svih organa). U radu srca razlikujemo dvije faze: sistolu, fazu kontrakcije srčanog mišića i izbacivanja krvi iz srca u aortu te dijastolu, fazu relaksacije srčanog mišića, kada se srce puni krvlju. Za vrijeme sistole tlak u aorti u odrasla čovjeka je oko 120 mm Hg (16 kPa). Taj tlak naziva se sistoličkim. Srce potiskuje krv u arterije na mahove 60-80 puta u minuti i u svakoj minuti izbaci oko 5 l krvi. Tlak na kraju dijastole otprilike je 80 mm Hg (10,6 kPa) i naziva se dijastoličkim. Mehanizam održavanja normalnoga i nastanka povišenoga tlaka vrlo je složen i u njemu sudjeluje živčani sustav, neki hormoni i bubrezi.

Vrijednosti krvnog tlaka za odrasle osobe (mmHg) i stupnjevi hipertenzije:

Veliki broj ljudi starijih od 65 godina boluje od hipertenzije. Zbog neznanja i zato što nema simptoma ili oni nisu specifični, oboljeli nisu motivirani za pravilno liječenje te velik broj registriranih bolesnika liječi se neprimjereno. To dovodi do ranijeg nastanka komplikacija. Najčešće komplikacije nastale kao posljedica dugotrajnog visokog tlaka su aterosklerora krvnih žila, proširenje i zatajivanje srca, srčani infarkt, moždana kap ili inzult, zatajivanje bubrega, oštećenje oka i gubitak vida. Težina bolesti procjenjuje se na osnovi vrijednosti krvnoga tlaka, osobito dijastoličkog, dužine trajanja bolesti i stupnja oštećenja tjelesnih organa i sustava uzrokovanih hipertenzijom. Rizik se povećava s visinom tlaka i trajanjem bolesti.
Uzrok nastanka hipertenzije u mnogih bolesnika je nepoznat. Važnu ulogu ima nasljeđe, ali i razni čimbenici koji određuju stil življenja, kao što su preveliki energijski unos hrane i gojaznost (pretilost), nedostatna tjelesna aktivnost, prevelik unos soli, stres, pušenje, alkoholizam, visoka razina masnoća u krvi. Ta vrsta hipertenzije najčešća je u starijoj životnoj dobi, njezino trajanje i liječenje je doživotno. Ako se pojavi kao posljedica neke druge bolesti moguće je izlječenje liječenjem osnovne bolesti.

Što svaki pojedinac može učiniti za svoje zdravlje ukoliko boluje od hipertenzije?
Visoki krvni tlak moguće je liječiti. Cilj liječenja je prevencija obolijevanja i smrtnosti koji su vezani uz hipertenziju i održavanje vrijednosti krvnog tlaka u granicama normalnog.

To je moguće postići:
• pridržavanjem i provođenjem preporučenih mjera liječenja i ako je potrebno, promjenama načina    življenja;
• samokontrolom - redovitim praćenjem vlastitog zdravlja jer se na taj način lakše i prije otkrivaju    pogoršanja ili eventualne komplikacije pa i traženje pravovremene pomoći.

Pridržavanje i provođenje mjera liječenja
U najvećem broju slučajeva liječenje hipertenzije traje cijeloga života. Uspješno je ukoliko oboljela osoba prihvati i provodi preporučene mjere koje uključuju:
• prakticiranje zdravog načina života i mijenjanje dosadašnjeg načina življenja koji je mogao pridonijeti   razvoju bolesti: kontrolirana prehrana, redovita tjelesna aktivnost, izbjegavanje loših navika,   kontrola stresa;
• svakodnevno uzimanje lijekova ukoliko su propisani.

a) Mjere kojima se potiče zdrav način života i smanjuje rizik pogoršanja bolesti i nastanka komplikacija su:
• Kontrolirana prehrana treba osigurati održavanje poželjne (standardne) tjelesne težine. Hranu treba    rasporediti u 5-6 manjih obroka. U dnevnom jelovniku treba koristiti namirnice male energijske    vrijednosti – povrće, voće, obrano mlijeko, nemastan svježi sir, kaše od žitarica, crni kruh, ribu i krto    meso. Potrebno je kontrolirati unos masti, osobito životinjskog podrijetla: jela pripravljati s malim    dodatkom ulja, kuhanjem ili pirjanjem, izbjegavati ili potpuno izbaciti iz jelovnika jela s većim    sadržajem životinjskih masti i kolesterola (mast, masna mesa, suhomesnati proizvodi, iznutrice, jaja,    punomasno mlijeko i sirevi. Koristiti u svakodnevnoj prehrani biljne namirnice (povrće, voće,    cjelovite žitarice, mahunarke) koje imaju višestruki pozitivan utjecaj na zdravlje. Posebno je važno    smanjiti unos kuhinjske soli i namirnica bogatih natrijem: mineralne vode, sušeno meso,    konzervirana jela, majoneze, preljevi za salate, sok od rajčice, kreker, čips, slana peciva, slani
   kiki-riki, prženi krumpir, instant žitarice, dehidrirane juhe. Svježe, ili smrznuto neobrađeno meso,    svježe ili smrznuto povrće i voće, grah, grašak svježi ili suhi, tjestenina svježa ili suha su namirnice    s malim sadržajem natrija.
• Primjerena i redovita tjelesna aktivnost ima mnogostruki pozitivan učinak za zdravlje, a kod    hipertenzije dovodi do smanjenja vrijednosti tlaka. Osobito je korisno hodanje, plivanje, trčanje,    vožnja bicikla, hodanje stubama. Dobro je uključiti se u neki oblik organizirane tjelovježbe ili    rekreacije.
• Izbjegavanje štetnih navika - potrebno je ograničiti dnevno konzumiranje alkohola (oko 2 dcl. vina    dnevno), jer studije pokazuju da pretjerano konzumiranje alkohola doprinosi hipertenziji. Prestanak    pušenja duhana važna je mjera u održavanju zdravlja krvnih žila i kontroli hipertenzije.
• Kontrolu stresa koji je značajan uzročni čimbenik u nastanku hipertenzije, moguće je postići    svladavanjem tehnika opuštanja i promjenama u načinu života (druženja, uključivanje u programe    relaksacije, odlasci u prirodu, slušanje glazbe, sadržajniji vjerski i duhovni život i drugo).

b) Liječenje lijekovima
Najvećem broju oboljelih, osim nabrojenih mjera, nužno je i redovito liječenje lijekovima. Danas postoji veliki broj različitih lijekova. Liječnik određuje vrstu i broj potrebnih lijekova za svakoga bolesnika posebno na osnovi povijesti bolesti, vrijednosti krvnoga tlaka, procjene zdravstve nog stanja, zamijećenih čimbenika rizika i drugih važnih podataka. Važno je znati da lijekove treba uzimati svakodnevno i u točno propisanoj količini pa i kada su vrijednosti tlaka normalne, jer one samo potvrđuju kako je način liječenja dobar pa ga treba provoditi i dalje. Uzimati lijek samo pri pojavi simptoma kao što je glavobolja, pritisak u glavi i sl. izrazito je loše, jer se ti simptomi pojavljuju kada su vrijednosti tlaka visoke ili kada se pojave komplikacije. Ako se jedan dan lijek zaboravi uzeti, idućeg dana ne smije se uzeti dupla doza lijeka, jer bi to moglo dovesti do naglog pada tlaka i s tim u svezi do mogućih komplikacija.
Svako nepodnošenje lijeka ili bilo kakvi simptomi i znakovi koji upućuju na nuspojave lijeka treba javiti liječniku i s njime dogovoriti možda potrebnu promjenu količine i vrste lijeka.
Treba izbjegavati tople kupke, povećan unos alkohola, naporne vježbe u vremenu od 3 sata nakon uzimanja lijekova

Praćenje stanja vlastitog zdravlja – samokontrola uključuje:
• redovito mjerenje krvnoga tlaka i njegovo bilježenje u osobni obrazac evidencije; podatke predočiti    liječniku pri redovitoj kontroli;
• redovito mjerenje i zapisivanje tjelesne težine;
• praćenje pojave simptoma koji upućuju na pogoršanje, nastanak komplikacija ili nepodnošenje    lijeka.

Postupak mjerenja krvnoga tlaka
Tlak krvi na stjenku krvne žile, najčešće se mjeri tlakomjerom na živu ili pero, a često su u uporabi i elektronički tlakomjeri. Mjerenje treba provoditi pravilno, po mogućnosti uvijek u isto vrijeme i u istom položaju tijela, jednom do dva puta tjedno.

Mjerenje tlaka odvija se sljedećim redoslijedom:
• Platnenu, nerastezljivu orukvicu (manšetu) omotati i učvrstiti oko nadlaktice tako da čvrstoća    ovijanja dopušta ulaganje vrha prsta između orukvice i nadlaktice, donji rub orukvice treba biti    udaljen 2,5 cm od lakatnog pregiba. Odjeća ne smije pritiskati iznad orukvice. Kod aparata    prilagođenih za samomjerenje manšetu treba oviti u području lakta, a dio gdje se nalazi slušalica    položiti na područje lakatne arterije.
• Ruka na kojoj se mjeri tlak mora biti položena na podlogu i biti u visini srca. Orukvica mora biti    prazna (zrak iz nje mora biti istisnut). Osoba kojoj se mjeri tlak treba biti opuštena.
• Ventil na pumpici valja zatvoriti i potom pritiscima na pumpicu upuhati zrak u orukvicu. Napuhana    orukvica pritiskuje krvnu žilu i kada taj pritisak postane većim od krvnoga zaustavljena je cirkulacija    na donjem dijelu ruke, što se očituje izostankom pulsa na tom dijelu ruke.
• Slušalicu ili fonendoskop što je spojen s oba uha ispitivača treba postaviti iznad lakatne arterije    (pipanjem pulsa može se odrediti mjesto), potom polako ispuštati zrak iz orukvice odvijajući ventil    na pumpici. Ton što ga stvara prvi prolaz krvi u donje dijelove ruke vrijednost je sistoličkog    («gornjeg») tlaka. Daljnjim polaganim otpuštanjem zraka iz orukvice i dalje se čuju tonovi istodobno    s otkucajima srca, koji u jednom trenutku prestanu ili postanu prigušeni. Ta vrijednost na stupcu    žive ili pera predstavlja visinu dijastoličkog («donjeg, srčanog») tlaka.
• Nakon mjerenja vrijednosti izmjerenog tlaka treba zapisati, iz orukvice ispustiti zrak te aparat uredno    spremiti.

Mjerenje tjelesne težine
Tjelesnu težinu valja mjeriti 1 do 2 puta mjesečno, uvijek u isto doba dana, najbolje ujutro, podjednako odjeven, na istoj vagi. Izmjerenu vrijednost valja zapisati, osobito kada tjelesnu težinu treba smanjiti ili povećati. Održavanje preporučljive (standardne ) tjelesne težine važno je u kontroli tlaka, održavanju normalnog i liječenju visokog krvnog tlaka.

Praćenje simptoma
Hipertenzija može dugo ostati neotkrivena, jer je vrlo mali broj simptoma nazočan u početku bolesti ili se njima ne pridaje važnost. Obično se uočavaju simptomi koji upućuju na uznapredovanu bolest ili pojavu komplikacija: jaka i stalna glavobolja, vrtoglavica, zujanje u ušima, smetnje vida, suženje svijesti, bol u prsima, otežano disanje, krvarenje iz nosa. Na pojavu tih simptoma potrebno je hitno se obratiti liječniku.

Na kraju treba istaknuti kako je uspjeh liječenja najbolji u osoba koje same odgovorno skrbe o zdravlju i imaju podršku obitelji u prilagodbi na bolest. U tome im uvijek mogu pružiti pomoć liječnik i patronažna sestra tako što ih poučavaju u svakom području interesa i bodre ih u liječenju.

ŠTO JE ŠEĆERNA BOLEST ILI DIABETES MELLITUS?
To je kronično stanje koje nastaje kad gušterača prestane potpuno ili djelomično proizvoditi inzulin, ili proizvedeni inzulin nije djelotvoran u organizmu. U tom slučaju stanice ne dobivaju hranu potrebnu za život.

ŠTO JE INZULIN?
Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača – ključ koji otvara vrata na stanicama i omogućava im da preuzmu hranu (glukozu koja organizmu služi kao izvor energije) iz krvi. Bez inzulina glukoza u krvi raste umjesto da odlazi u stanice. Zato inzulin treba unijeti u organizam injekcijom.

TIP 1 I TIP 2 ŠEĆERNE BOLESTI

KOJE SU KOMPLIKACIJE ŠEĆERNE BOLESTI?
Akutne komplikacije:
Normalne vrijednosti šećera u krvi u zdravih osoba kreću se između 3 i 6 mmol/L, pri čemu razina glukoze ovisi o unosu energije hranom, utrošku energije (potrošnja glukoze za rad tjelesnih stanica), inzulinu i kontrainzularnim hormonima. U šećernoj bolesti, ukoliko ne postoji ravnoteža između unosa i utroška energije i propisanog liječenja tabletama i/ili inzulinom, može doći do akutnih komplikacija.
Kronične komplikacije:
Dugotrajno povišene razine glukoze u krvi uz nedostatak odgovarajućeg tretmana i edukacije dovode do razvoja različitih ozbiljnih kroničnih komplikacija:
• kardiovaskularnih (srca i krvnih žila) do posljedično srčanog i moždanog udara
• retinopatije (bolesti očiju) - vodećeg uzroka sljepoće
• nefropatije (bolesti bubrega) s konačnim otkazivanjem bubrega
• neuropatije (oštećenje perifernih živaca)
• ulkusa stopala uzrokovanih neuropatijom i slabom cirkulacijom koji mogu dovesti do amputacije

doc. dr. sci. Ninoslav Mimica,
dr. med.Mira Dajčić

Tko ima pravo?
Pravo na znak pristupačnosti ima osoba s 80 ili više posto tjelesnog oštećenja, odnosno osobe koje imaju oštećenja donjih ekstremiteta 60 ili više posto, a isto pravo ostvaruju i vozila udruga osoba s invaliditetom za razdoblje od pet godina.

Gdje se podnosi zahtjev?
Temeljem Pravilnika o znaku pristupačnosti (Narodne novine 78/08) u postupku izdavanja rješenja za izdavanje znaka pristupačnosti nadležan je Odjel za promet Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Trg Stjepana Radića 1, tel: 610 11 43.

Potrebna dokumentacija:
• zahtjev za izdavanje znaka pristupačnosti
• nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ili
• nalaz i mišljenje drugostupanjskog liječničkog povjerenstva nadležnog za davanje nalaza i mišljenja   prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili prema   Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.

Udruga osoba s invaliditetom uz zahtjev prilaže rješenje o registraciji i dokaz da su njeni članovi osobe s invaliditetom iz članka 2. stavka 1. navedenog Pravilnika.

KOJE USLUGE PRUŽA DOM ZA STARIJE I NEMOĆNE OSOBE?
Dom za starije i nemoćne osobe je javna ustanova u kojoj se pružaju usluge skrbi izvan vlastite obitelji i usluge pomoći i njege u kući. Skrb izvan vlastite obitelji obuhvaća stalan smještaj, poludnevni i cjelodnevni boravak dok je pomoć i njega u kući oblik izvaninstitucijske skrbi.

STALNI SMJEŠTAJ
U sklopu stalnog smještaja osigurava se tijekom duljeg vremenskog razdoblja zadovoljavanje životnih potreba kao što su: stanovanje, prehrana, odijevanje, održavanje osobne higijene, briga o zdravlju, čuvanje, odgoj i obrazovanje, njega, radne aktivnosti, psihosocijalna rehabilitacija i korištenje slobodnog vremena.

Ovisno o stupnju samostalnosti u podmirivanju potreba za kretanjem, hranjenjem, oblačenjem, osobnom higijenom korisnici se smještavaju na stambeni dio ili na odjel pojačane njege.

POLUDNEVNI I CJELODNEVNI BORAVAK
Skrb izvan vlastite obitelji može se organizirati kao poludnevni i cjelodnevni boravak. Namijenjen je starijim osobama koje žive u svom domu, a tijekom radnog tjedna koriste usluge: boravka i prehrane, održavanja osobne higijene, brige o zdravlju, čuvanja, njege, psihosocijalne rehabilitacije, korištenja slobodnog vremena, organiziranja prijevoza i druge potrebe.

Biserka Budigam, prof. psiholog

Žalujemo sada, danas, kao što smo žalovali i nekad. Isto je to, a opet tako drugačije i posebnije, svojstvenije vremenu i načinu života. Ljudi su i nekad, a i sada žalovali sami, ali uz pomoć i podršku svojih bližnjih. Nekada se nastojalo svoje žalovanje podijeliti s članovima obitelji koje su bile čvrsto povezane. Danas je to drugačije, jer slabe obiteljske veze. Ljudi sve više traže pomoć stručnih osoba i udruga, jer se sve više osjećaju osamljeni u svojoj tuzi.

Anticipirano žalovanje, odnosno „žalovanje zbog gubitka koji će se tek dogoditi“ (Lindemann, 1944.) pokazalo je da ljudi lakše podnose svoju tugu, a sam proces žalovanja nakon smrti kraće traje. U ovoj fazi u procesu žalovanja sudjeluje i sam bolesnik. Ponekad je to olakšavajuća okolnost dok je ponekad i otežavajuća, ovisno prije svega o stavu bolesnika prema svojoj bolesti.

Žalovanje „post mortem“ – poslije smrti
Najčešće ljudi pitaju koliko traje žalovanje poslije smrti i koliko vremena se smatra „normalnim“ žalovanjem. I ovo nije strogo definirano pa neki stručnjaci smatraju da bi normalno žalovanje trebalo trajati do šest mjeseci, drugi smatraju normalnim devet mjeseci (kao što je trajanja trudnoće), a neki čak do dvije godine. Vrlo često žalovanjem smatraju samo sjećanje na umrlu osobu i češće posjećivanje počivališta pokojnoog. To nije pravo žalovanje jer su emocije oslabile, a ponašanje je poprimilo oblik navike zbog pomanjkanja najčešće novih sadržaja.
Koliko vremena će trajati žalovanje uvjetovano je nizom čimbenika kao što su: koga smo izgubili (za djetetom je nabolnije i najdulje traje), kako se dogodio rastanak i dali smo se pripremali za rastanak (iznenadna, tragična smrt izaziva dulje i bolnije žalovanje), kako je naučeno žalovati u obitelji, kakav je bio odnos s umrlim, da li postoje i drugi gubici, imate li vremena za žalovanje, imate li potporu i od koga.
Pored ovih čimbenika vrlo važan čimbenik u žalovanju je sama osobnost žalovatelja. Ista situacija nije za sve nas ista! Mnogo ovisi o nama samima. O našem životnom iskustvu i svjetonazorima. Svatko svoju tugu i patnju poznaje najbolje. Vrijeme nam uvelike pomaže u ublažavanju tuge i boli za umrlim.

Pružanje pomoći i podrške u procesu žalovanja vrlo je važno, kako za pojedinca tako i za obitelj. Pri tome se postavlja opravdano pitanje „kada treba započeti savjetovanje?“
Većina stručnjaka koji se bave ovim problemom kaže da savjetovanje treba početi najranije tjedan dana nakon sprovoda. Drugi smatraju da to treba učiniti znatno ranije naročito ako se radi o teško bolesnoj osobi i njenoj obitelji. Naša iskustva govore da se problemi u obitelji javljaju puno prije i da je bolje ako se ranije započne s njihovim rješavanjem. Emocionalne krize se teško rješavaju bez stručne pomoći.

Većina ljudi još uvijek sama prođe kroz proces žalovanja. Rijetki su oni koji u procesu normalnog žalovanja zatraže stručnu pomoć i podršku. Djelomično je to iz razloga što je uvriježeno mišljenje da sami moraju odžalovati i da je to njihova osobna stvar, da samo psihički bolesne osobe ne mogu same završiti proces žalovanja, a često i zbog neinformiranosti kome se mogu obratiti za pomoć.

Osnovni zadaci u procesu žalovanja su:
• prihvatiti stvarnost gubitka – mnogo je lakše intelektualno prihvaćanje, nego emocionalno
• proraditi bol zbog gubitka – svi ljudi osjećaju neku vrstu boli različitog intenziteta
• prilagodiiti se okolini u kojoj nema više umrloga a) vanjska prilagodba b)unutranja prilagodba c)    duhovna prilagodba
• emocionalno premjestiti pokojnika i nastaviti živjeti - ovo je najteže realizirati

Ciljevi savjetovanja u procesu žalovanja
Općeniti je cilj pomoći ožalošćenomu da bude u stanju reći „zbogom“ umrlome. Specifični ciljevi su:
• povećati stvarnost gubitka
• pomoći ožalošćenom da se suoči s izraženim i prikrivenim osjećajima
• pomoći ožalošćenome da prevlada različite zapreke ponovnoj prilagodbi nakon gubitka
• pomoći ožalošćenome da pronađe način da se sjeća umrle osobe, a da se pri tome ugodno osjeća    ponovno ulažući u život

Kome je potrebno savjetovanje u procesu žalovanja?
Postoje tri osnovna pristupa:
• pomoć treba ponuditi svim pojedincima, a osobito obiteljima kojima je umrlo dijete ili roditelj
• nekim je ljudima potrebna pomoć, no oni će čekati dok ne upadnu u teškoće, dok ne prepoznaju    vlastitu potrebu i onda će potražiti pomoć
• pomoć treba ponuditi kao prevenciju onima koji će krizu doživjeti za godinu ili dvije

Tko obavlja savjetovanje u žalovanju?
Većina hospicijskih programa za savjetovanje koristi kombinaciju stručnjaka i volontera.

Važnije od pružanja pomoći u procesu žalovanja pojedincu je pružanje pomoći cijeloj obitelj. Obitelj je interakcijska cjelina u kojoj svi članovi utječu jedni na druge pa individualni tretmani ne polučuju najbolje rezultate. Treba u tretmanu obuhvatiti cjelokupnu obiteljsku mrežu uvažavajući posebnosti odnosa umrloga s pojedinim članovima obitelji i uzimajući u obzir njihova emocionalna stanja. Najvažnija je otvorena i iskrena komunikacija unutar obitelji.

Privatne oporuke
Vlastoručna oporuka
Oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao. Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena.

Pisana oporuka pred svjedocima
Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.

Javna oporuka
Svatko može valjano oporučiti u obliku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke. Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik republike Hrvatske (ovlaštena osoba).


Oporuka u izvanrednim okolnostima

Usmena oporuka
Oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku. Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

Predaja oporuke na čuvanje
Oporučitelj može svoju oporuku sam čuvati, ili je povjeriti na čuvanje kojoj drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Ako oporučitelj želi povjeriti svoju oporuku na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u inozemstvu konzularnom, odnosno diplomatsko-konzularnom predstavniku Republike Hrvatske, taj ju je dužan primiti na čuvanje bez obzira tko je oporuku sastavio.

Opoziv oporuke
Oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka. Oporučitelj može opozvati pisanu oporuku i uništenjem isprave.

ODNOS RANIJE I KASNIJE OPORUKE
Ukoliko se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe ranije oporuke ostaju na snazi ako i ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama kasnije.Ako je oporučitelj opozvao kasniju oporuku, ranija oporuka ponovno dobiva snagu, osim ako se dokaže da oporučitelj to nije htio. Isto vrijedi i u slučaju da je opozvao opoziv oporuke.

HRVATSKI UPISNIK OPORUKA
Činjenica da je sastavljena, pohranjena te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka. Upisnik oporuka vodi Hrvatska javnobilježnička komora. Hrvatski upisnik oporuka javni je upisnik iz kojega se podaci ne mogu prije oporučiteljeve smrti nikome staviti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju je on za to posebno ovlastio. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.

Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine.

Kada je riječ o ugovoru o doživotnom uzdržavanju, tada je davatelj uzdržavanja obvezan uzdržavati primatelja uzdržavanja (ili neku treću osobu), ali predaja imovine, koja mu pripada za davanje uzdržavanja, odgođena je do smrti primatelja uzdržavanja. Davatelj uzdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u zemljišnoj knjizi.