Vijeće Europske unije sastoji se od ministara iz svake države članice.
Sadašnji mu je naziv dodijeljen 8. studenoga 1993., nakon stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta u kojem su mu dodijeljene ovlasti s područja zajedničke vanjske i obrambene politike i s područja policijske i pravosudne kaznene suradnje.
U praksi se razlikuje Vijeće općih poslova koje se sastaje u sastavu ministara vanjskih poslova i Sektorsko vijeće koji se sastoji od ministara iz određenih sektora (poljoprivreda, posao...).
Najpoznatije od svih vijeća, zbog uloge koju imaju u ekonomskoj i monetarnoj politici, je Vijeće ECOFIN koje se sastaje u sastavu ministara ekonomije i financija.

Razlog tim podjelama su samo praktični razlozi kako bi se Vijeće sastajalo u sastavu ministara područja iz kojeg je potrebno donijeti odluku.

Odlučivanje Vijeća odnosi se na:

- donošenje normativnih akata;

- donošenje proračuna; ovu ulogu dijeli s Europskim parlamentom;

- potpisivanje ugovora s trećim državama, prethodno dogovorenima u pregovorima s Komisijom.

Predsjedavanje Unijom rotira se svakih šest mjeseci među državama članicama.

- odluke Vijeće može donijeti različitim glasovanjem-obična većina, kvalificirana većina i jednoglasno.

- najčešće donosi odluke kvalificiranom većinom. Broj glasova koji pripada pojedinoj državi ovisi o veličini te države.

Da bi se donijela određena odluka mora glasovati određeni minimalni broj glasača:

Od 1. studenoga 2004. broj glasova iznosi:

Dakle, za postizanje kvalificirane većine potrebna su 232 glasa, tj. 72,3%. Ali, većina država članica mora odobriti tu odluku i, na zahtjev neke države članice, može se tražiti potvrda da ta odluka predstavlja 62% ukupnog stanovništva EU-a. Ako nitko ne zatraži takvu provjeru, odluka se smatra donesenom.

U radu Vijeću pomaže i Odbor stalnih predstavnika - COREPER koji postoji u dva sastava:

Coreper I. - diplomati u veleposlanstvima zemalja EU-a u Bruxellesu

Coreper II. - veleposlanici.

Prije nego što se u Vijeću raspravlja o donošenju neke odluke, prvo se raspravlja u Coreperu. Coreper donosi dva dokumenta, tj.:

Dokument A - sadrži pitanja o kojima je već postignut dogovor u okviru COREPER-a;

Dokument B - sadrži pitanja o kojima nije postignut dogovor.

Dakle, ako se u COREPER-u dogovore o određenom pitanju, u Vijeću se o tome ne raspravlja, već se samo izglasa.